Ima ljudi koji ne mogu da zamisle početak radnog dana bez radio emisije naše poznate novinarke Gorice Nešović. Boja njenog glasa savršeno se uklapa s lucidnim opaskama, a teme iz života nesebično deli i sa onima koji je gledaju u Jutarnjem programu TV Prva.
U službi posla, ali sa onom potrebnom dozom pristojnosti, Gorica u intervjuu za Kurir Stars priča o svojim zdravstvenim problemima, razvodu i odnosu sa sinom.
Nema teme koju, čini se, ne delite s kolegom Draganom Ilićem. U čemu je tajna vašeg uspešnog petnaestogodišnjeg rada?
– Dobra uigranost je presudna. Nekad se i ne pogledamo a znamo šta ćemo. Pripremu nam odredi svakodnevica. Oboje smo po istom kalupu odrastali, naučili da obraćamo pažnju na male stvari, da hvatamo lepe momente, da se šalimo na sopstveni, a onda i na tuđi račun.
Isterujete li nekad pravdu?
– Jednom sam imala ideju da nešto mogu da promenim. Onda sam shvatila da se mnogo trošim i da ništa ne mrda s početne tačke, a da se pri tom ja veoma nerviram, gubim energiju. Stigle su nove generacije koje treba da se bore za svoja prava, a mi da ih podržimo.
Da imate moć, da li biste napravili neku ozbiljnu cenzuru na televiziji i radiju?
– Ne bih nikog zabranila. Smeta mi to što svi liče jedni na druge. Danas u etru ima mesta za sve a daljinski je uvek u našim rukama, pa biramo.
Vaša kuća postala je privremeni studio i za uključenja u Jutarnji program TV Prva. Gde nalazite inspiraciju za sve te priče?
– U svakodnevnom životu. Nekad, samo dok sedim na klupi i čekam nekog, čujem fragmente razgovora ljudi koji prolaze, pa mi je jasno koje teme su dominantne. Kod nas se ne šapuće. Ima i onih govornika koji u samoposluzi vrlo glasno komentarišu cene, proizvode…
Jeste li više uplašeni za sebe tokom pandemije koronavirusa zato što ste dijabetičar?
– Bila sam u samoinicijativnoj samoizolaciji i šest nedelja nisam izašla iz kuće. Htela sam da vidim kako je to kad si “zatvoren”. Prve četiri nedelje su prošle vrlo glatko, ali u petoj i šestoj je krenula nervoza, neizdrž.
Kako ste se osećali kad ste shvatili da imate dijabetes?
– Bila sam u šoku budući da nisam imala klasične simptome kao što je, na primer, žeđ, a da slatkiši nisu na mom jelovniku. Nije mi padalo na pamet da je to uzrok mome jadu. Ali pošto sam tokom prethodnih godina više puta imala u gostima na radiju Bojanu Marković iz Plavog kruga, dosta sam znala o dijabetesu. Zapravo, dok sam bila u bolnici dve nedelje, stalno sam ponavljala sebi da se nalazim na najboljem mestu. Ono što je podmuklo u toj bolesti je što često nema simptoma, a jede vas iznutra, ali bukvalno ruinira sve organe.
Da li je dijagnoza uspela da vas poremeti?
– Jeste, ali u pozitivnom smislu. Napokon sam počela da brinem o sebi, da pratim i slušam moju divnu dr Šumarac. Zapravo to je poverenje u koje se kunem. Sve što mi kaže prihvatam kao dobro đače bez ikakvih sumnji da je to najbolje za mene. I zato se rezultati vide. Ima ljudi koji kažu “u početku nisam hteo da prihvatim insulin”. To nije stvar izbora i o tome nema polemike. S druge strane, divno je što je to danas toliko jednostavno davati samom sebi, kao ispijanje vode. Ne boli, vrlo je jednostavno, a što je najbitnije, super se osećam.
Objašnjavate li to kao sudbinu?
– Čista lična neodgovornost! Nisam nikad išla na godišnje kontrole. Moja generacija ide kod lekara samo kad nešto boli, sve drugo nam je obaveznije, a zdravlje je, kao, tu samo od sebe. A nije. Fali nam zdravstvene kulture. Kako nama koji nismo išli kod lekara dok ne mora, tako i onima koji za svaku zanokticu trče kod specijaliste.
Jednom ste na svom blogu napisali da ne postoji lep razvod. Kakav je bio vaš od Slobodana Nešovića Loke?
– Dobro je da s bivšim partnerom ostanemo u dobrim odnosima, ne samo zbog dece već i zbog zajednički provedenih godina koje su bile lepe. Ne traje sve večno, odnosi treba da se neguju, nekada uspe, nekad ne. Svakako je dobro kad je razvod dogovor, prijateljski rastanak. I za to se valja potruditi.
Jesu li vam smetali komentari da ste samohrana majka ili raspuštenica?
– Slušala sam razne, ali nema veze. Sve prođe. Srećna sam što sam mogla sama da odlučujem o svojoj sudbini, da ne zavisim ni od koga, što sam naučila da racionalizujem stvari, spoznala šta hoću a šta neću. Kad napravite listu prioriteta, sve postaje jasnije.
Da li i dalje roditeljstvo na vas utiče kao bensedin?
– Miris bebe je pravi bensedin, a roditeljstvo je nepresušni buket mirisa i emocija u milijardu neobjašnjivih nijansi. Nad malim detetom imamo 100 odsto kontrolu, a onda se ona smanjuje. Tada počinju strahovi, koji nekad mogu da upropaste odnos s detetom. Najvažnije je poverenje, koje se gradi od bebećeg perioda. Decu ne smemo da lažemo ili, još gore, da radimo ono što posle zabranjujemo njima. Što bi rekla pesma: “Dete je dete da ga volite i razumete”.
Kako se slažete sa sinom?
– Divno. Slušamo se međusobno. Najlepše je kad deca odrastu i počnu da traže svoju sreću, a vi pomažete da shvate da se ona ne nalazi iza ćoška, da se do nje ne dolazi preko noći, da nema pravde na tacni, da se klone zlih misli, i svojih i tuđih, da stoje iza onoga što govore a da pre toga dobro promisle, da ne postoje samo jedna otvorena vrata, da ima i prozora i da je nekad dovoljno i malo čistog vazduha da se razbistre misli. I tako…
Koje su godine najlepše za ženu?
– One u kojima se ona oseća dobro. Meni je sada, recimo, baš dobro. Znam šta mogu da pijem i da jedem i kad, nije me briga da li mi i šta ko priča iza leđa i da li priča, mogu da uđem u konfekcijski broj iz vremena gimnazije. Kad sam sredila šećer, kosa mi je dobila novi sjaj, bolje se osećam. Tegobe koje sam imala prolaze. Toliko razloga za stvarnu sreću!