
Najmanje 44.000 ljudi ostalo je bez prava na socijalnu pomoć od uvođenja socijalnih karti, i to zbog čestih grešaka u informacionom sistemu.
Ekonomski novinar lista Danas Miloš Obradović kaže da se 20 godina pričalo u uvođenju socijalnih karti, čiji cilj je bio da socijalna pomoć dođe do više ljudi, “ali, sad kad smo došli do toga imamo suprotan efekat”. Nađa Marković iz inicijative “A11” kaže da oni traže ukidanje zakona koji je donet pre dve godine, “jer nam je doneo samo nevolje”.
„Najmanje 44.000 ljudi je ostalo bez prava na socijalnu pomoć, što je oko 21 odsto o ukupnog broja onih koji su u sistemu, znači svaki peti. To je problematično, jer se te brojke ne podudaraju sa statistikama o siromaštvu, znači siromaštvo se ne smanjuje, ovi ljudi ne izlaze iz siromaštva“, navodi Marković.
Ona pojašnjava da je socijalna karta svojevrsni elektronski registar koji prikuplja podatke iz institucija važnih za socijalnu zaštitu, poput PIO fonda, Poreske uprave i Centralnog registra stanovništva, i „služi tome da objedini podatke o socio-ekonomskom statusu pojedinca i da šalje notifikacije o tome socijalnim radnicima, da šalje određenu vrstu naloga za postupanje“.
Dodaje da to radi algoritam, kao i da do danas nisu dobili odgovor na koji način on to radi.
„Socijalna karta detetkuje određeni prihod, i ako imate veći prihod od iznosa socijalne pomoći, onda se skidate sa liste“, navodi i podseća da je iznos socijalne pomoći po pojedincu 11.445 dinara, a ako je višečlana porodica, onda se ta suma srazmerno smanjuje u zavisnosti od toga da li imate maloletne ili punolotene članove domaćinstva.
Obradović kaže da je jedno objašnjenje za smanjenje broja onih dobijaju socijalnu pomoć povećanje zaposlenosti, „jedini je problem što je u poslednje dve godine taj trend smanjenja nezaposlenosti usporio.
Dodaje da u poslednje dve godine imamo i veliku inflaciju, najviše hrane, a ona najviše učestvuje u budžetu siromašnih, „više od 40 odsto, tako da za njih nije inflacija 12 odsto, koliko je zvanična, nego 30 i ko zna koliko odsto“.
Ocenjuje da bi se moglo zaključiti da se broj siromašnih povećao.
Marković ukazuje da je Zakon o socijalnim kartama uveden da bi se napravila poštenija raspodela socijalne pomoći i da bi se institucije sistema bolje umrežile.
„Ta priča je bila na krilima toga da se sistem socijalne zaštite zloupotrebljava, ali su izostali podaci ko ga je zaista oštetio“, ukazuje.
Dodaje da su na terenu videli da često dolazi do grešaka, navodeći kao primer sakupljača sekundarnih sirovina, kojem je sistem detektovao astronomski prihod, koji da bi ostvario morao je da sakupi 22 tone kartona za mesec dana, ili slučaj žene koja je nasledila neku zemlju koja nije bila obradiva, i to joj se računalo kao prihod iz radnog odnosa.
Navodi i da je uloga socijalnog radnika svedenija zbog poluautomatizovanom odlučivanju u ovom trenutku, te oni mogu da izvrše dodatne provere i da pozovu stranke da se izjasne o tim prihodima, ali među njima postoji neslaganje oko toga da li mogu da promene odluku kompjutera.
Obradović ukazuje i da se socijalna politika poslednjih godina vodi ad hok merama, odnosno umesto održive socijalne politike koja bi davala ljudima neku sigurnost, više se ide na ad hok mere koje se uvek poklope sa nekim izborima.
„Bilo bi zabrinjavajuće ako je ceo sistem napravljen da se smanji broj primalaca socijalne pomoći“, upozorava.
Marković dodaje da je od 44.000 slučajeva isključenih iz sistema, uložena samo 361 žalba, te „po njima ispada da je sistem dobar“.
„Zakon o socijalnoj karti je malo zacementirao Zakon o socijalnoj zaštiti“, zaključuje.
Obradović, s obzirom da je trenutno u toku Kopaonik biznis forum, upitan da li tamo ima reči o položaju siromašnih, kaže da tamo dolaze „bogati, biznismeni, razmenjuju vizit karte i ideje, siromašni ih zanimaju samo kao radna snaga, kao resurs, ali da im ne budu preskupi“.